Spomenik pidoći



Jedna je crna školjka obilježila grad i zaljev i danas je sigurno dio njegova gastronomskog branda. O Šibeniku, Šibenskom zaljevu i školjki pidoći je riječ.
Pidoća, dagnja, mušula, pizdica... i kako je sve ne zovu južno ili sjeverno od Šibenika, no u Šibeniku samo i jedino pidoća, nije samo hrana. Ona je dugo bila i sastavni dio šibenskog načina života uz more jer svaki odlazak na kupanje u „prekomorske" krajeve- na Jadriju i u Kanal sv. Ante, tamo do konca sedamdesetih, podrazumjevao je uz kupanje i malo ronjenja i vađenja pidoća, i puno radosti kad s punom vrećicom dođeš doma.
I jugoistočne obale Zlarina i Lupca bile su uvijek zlatni rudnik za tu jednostavnu i skromnu, a neodoljivu „spizu". Na Lupcu- otočiću između Zlarina i Prvića- čak i ne treba roniti jer su mu obale plitke. Dovoljno je gaziti do iznad koljena, smočiti ispod lakta, i vaditi, vaditi... a onda doći kući se ukusnom pošiljkom i -crvenim, od sunca izgorenim leđima...
Činjenicu da pidoće u šibenskom moru rastu tri put, pet put brže nego drugdje, iskoristili su uzgajivači pa je sad priličan broj pergolara prema Šibenskom mostu i dalje u kanjonu, prema Prukljanu. Dok Šibenik nije imao kolektor otpadnih voda skoro da je nestala navika branja „divljih" pidoća za jelo, no uvijek su se brale za ešku. Nema slađeg mamca za ribu od svježe, pomno očišćene (da joj se ne iskida mišić!) pidoće. Otkad je more u luci i Kanalu sv. Ante čisto, počele su se vraćati navike branja „divljaka".
Jedan od izvrsnih poznavatelja svakog centimetra podmorja u kanalu i luci je akademski kipar Aleksandar Guberina- stravstveni ribolovac ostima pod sviću.
-Otkad je proradio kolektor opet su se strašno razmnožile! Nedavno sam na dar dobio vrićicu „divljakuša"- bile su savršene!
Zanimljiv je bio Alin odgovor na pitanje- kako ih sprema?
-A na buzaru! Staviš kuvati, dodaš malo oni' komedija, onda Silva napravi toć! A ja i' obožavam ist!
„Dodaš malo onih komedija" to je, dakle, jedini pravi recept za spremiti pidoće na buzaru. Od „malo komedija" jedni dodaju malo konšerve, drugi malo lovora, treći malo peperonćina, četvrti ništa od toga...ali vino- svi!
Ima i jedan osobit šibenski specijalitet: pidoća na lati. Valja naći debelu, željeznu latu (lim...), od lamarina, postaviti na ognjište i na njoj vreloj zapeći pidoće. E, to valja probati!
Ljetose sam buzaru spremila ovako: na vruće maslinovo ulje ide sitno sjeckani luk i petrusimen- ali u prvi mah samo dio planirane doze! Ne smije se pržiti već odmah dodati školjke (oprane, očišćene, po mogućnosti bez travnate „peteljke"...). Kad se počmu otvarati, dodati bijelog vina, možda i mrvu prošeka da zasladi, svakako krušnih mrvica i papra. Nipošto ne soliti one iz mora- ona iz boćate vode svakako posoliti.
Pri kraju kuhanja dodati ostatak petrusimena i luka- da osvježe aromu.
Ovoga je ljeta na moju kućnu teracu stjecajem zgodnih okolnosti dospio jedan stari gospodin, Grk, bogati Amerikanac čija je jahta bila vezana uz rivu. On i supruga Mercedes vječito jedu jedino i isključivo po restoranima. Nikad neću zaboraviti kojim je guštom Jani umakao cijelu fetu kruha u zajedničku terinu s pidoćama!
Da, još i ovo: kipar Aleksandar Guberina s oduševljenjem je prihvatio ideju ove rubrike da napravi spomenik pidoći!
U Šibeniku, ona je to zaista zaslužila!