TAMO GDJE NISI JOŠ SAMO JEDAN FUREŠT



Budući da sam odrastao u kontinentalnoj Hrvatskoj, u Varaždinu, još sam kao dijete čeznuo za morem. Osobito sjetan bio sam ljeti, kada bi se neki moji prijatelji iz kvarta pakirali i odlazili djedu, baki, teti, rođaku prvog, trećeg, petog koljena, ma kome god, samo da je uz more. Ja sam uvijek ostajao i ljeta sam provodio na 'ugodnih' +36, uglavnom u društvu psa i još ponekog 'luzera' koji nije imao rodbinu s mora, ili kao i moja obitelj, nije bio posebno materijalno podebljan kako bi su svake godine priuštio ljetovanje. Naravno da sam, kad sam napunio 25, završio fakultet i zaposlio se, putovao gdje god sam stigao, kad sam mogao i dva puta godišnje. Letio sam na sve krajeve svijeta i u desetak godina nakupio toliko kilometara da ih više ni sam ne mogu zbrojiti. Prošao sam Barcelonu, Madrid, Pariz, London, Stockholm, Berlin, putovao sam u Indoneziju, Vijetnam, Hong-Kong.

Obišao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko, ljetovao na moru gotovo svakog ljeta, ali Šibenik sam nekako uvijek zaobilazio. Ne znam zašto, valjda karma. Prošle mi je godine konačno ponestalo novih destinacija na kojima sam mogao ljetovati, barem se nisam mogao sjetiti nijedne, pa sam pitao prijatelja gdje on ide. Mislio sam – dat će mi neku ideju ili mi makar dati da mislim. Nije uopće razmišljao – predložio mi je Šibenik. Pomislio sam da se šali samnom kada mi pored Dubrovnika, Zadra, Splita i ostalih velikih centara koji su se odavno turistički dobro prestrojili, nudi grad kojemu su nedavno njegovi građani pripremili pogreb. To je, naime, gotovo sve što sam o Šibeniku znao, uz činjenicu da je stari grad koji je nekad bio, ali odavno više nije industrijsko središte. Grad na autocesti između Splita i Zadra, pomislio sam, što bih, pobogu, tamo mogao raditi cijeli godišnji… Prijatelj me je ukorio, odgovorio mi je da pričam besmislice, da je to prvi hrvatski samorodni grad koji je još jedini na hrvatskoj ostali, osim Korčule, ostao onakav kakav je bio prije sto godina, te kako ga turizam nije zarazio. Taj čudan imunitet Šibenčana moj mi je prijatelj prikazao plastično – to je jedini grad na moru danas u kojem će ti stanovnici, ako te nađu iscrpljenog na ulici, ponuditi pomoć, čak i tanjur juhe, a za to ti ništa neće zaračunati. Pomalo mi je patetičan bio taj opis, no u jednakoj me mjeri zaintrigirao.

Nakon dugog premišljanja, i pošto sam postao svjestan onog ružnog osjećaja koji mi se javi svaki put kada pokleknem predrasudama, što, inače, drugima jako zamjeram, avanturistički sam zaključio kako to možda i nije loša ideja. Uvijek mogu pobjeći u Vodice ili Primošten, ako već bude nesnošljivo, utješio sam se, nazvao trojicu prijatelja s kojima inače idem na ljetovanje i relativno brzo pronašao smještaj u nekom apartmanu u centru grada. Do dana polaska nisam razmišljao o ljetovanju u Šibeniku, nisam bio euforičan, nisam baš ništa od toga svega očekivao. Možda je i praznovjerje tu odradilo svoje pa sam mislio kako se uvijek dogodi nešto lijepo iz situacije od koje ne očekuješ baš ništa. Osim, eto, tanjura juhe kada je kriza. Šalim se, naravno.

Stigli smo na odredište sredinom kolovoza, malo smo se pomučili za parking u centru, no relativno brzo smo pronašli naš apartman. Udoban stančić s dvije sobe i ležajem u dnevnom boravku koji gleda na jedan od šibenskih trgova. Ne znam kada se točno dogodila ljubav, možda već na prvi pogled, možda kada nas je sljedećeg jutra probudila susjeda koja je s toliko energije uvjeravala supruga da se 'postole', kako je govorila, i 'šporka roba ne mogu ostavljat na katrigi' (puno me riječi zbunjivalo, no kasnije sam ih dešifrirao), i to je radila satima, ili u trenutku kada smo već prve večeri, vračajući se s pića iz grada u jednoj zakutnoj uličici naišli na klapu koja je negdje oko ponoći ispod glasa pjevala, tako bez veze, bez ikakvog programa ili rasporeda. Bio je to trenutak koji se nikad ne zaboravlja, neprocjenjivo, rekli bi u jednoj reklami. Želja mi je izbjeći svaki afekt koji se u pravilu u tragovima nalazi u svim izvještajima s putovanja, ali kada je Šibenik u pitanju ja nisam više objektivan.

Samo ta jedna klapa, pet ili šest momaka koji su se bez povoda skupili kako bi pjevali, u meni je stvorila bezvremenski dojam, a sve ostalo što sam vidio u tom gradiću taj je dojam samo nadograđivalo. Proveli smo, tako sedam nevjerojatnih dana u Šibeniku. Raspitivao sam se kasnije o klapama, pa su mi kazali kako se planira otvorenje muzeja klapske pisme, pojasnili su mi, u skladu s tom temom, kako je Šibenik zapravo poznat po pjesmi, kako su brojni glazbenici koji su obilježili hrvatsku glazbenu scenu Šibenčani, no kako je koincidencija i kako većina novovremenih poznatih estradnjaka zapravo potječe iz jedne jedine ulice. Prošao sam čak, s nekim momcima iz Šibenika koji su me proveli tuda samo zato što sam lijepo zamolio, tom ulicom Nikole Tesle, popularnom Teslinom, prošetao sam pored kuće Arsena Dedića, Miše Kovača i Ivane Kovač, Vice Vukova. Nema se u toj ulici bog zna što za vidjeti, ali čovjek se osjeća nekako neobično u tom malom rasadniku velikih glazbenih talenata.

Posjetio sam kasnije, s tim istim momcima koji su nam nas koncu postali prijatelji, šibenske tvrđave, fascinirao se još jednom tvrđavom sv. Nikole koja je u venecijanskom stilu izgrađena na samom ulazu u kanal sv. Ante (koji je opet posebna priča), skamenio sam se od pogleda s Fortice, prenerazio vidjevši potencijal tvrđave sv. Ivana koja je potpuno zapuštena, a mogla bi biti turistički biser, i razveselio zbog informacije o gradnji pozornice na tvrđavi sv. Mihovila. Šetao sam ulicama danima, gledao kamene katnice, snimao prozore i škure, svako malo sjeo bih na piće ili na ručak u neki od restorančića, ili bih sjeo bilo gdje i samo gledao oko sebe. Zapravo, jedva što sam se uspio okupati. Kupao bih se uglavnom navečer, kada bismo otišli u neki od beach barova na Brodaricu ili na plažu Banj u centru Šibenika s koje pogled na Šibenik – i ovo nije floskula – vrijedi milijun dolara.
A, ljudi – opori, temperamentni, dobroćudni osobenjaci kojima je sve teško, ali će učiniti sve što od njih tražiš…

Od grada u koji sam išao s podsmjehom Šibenik je postao mjesto u kojem sam pronašao iskonsku ljepotu koja se malo kad viđa, onaj mir koji mi je nedostajao, autohtonost koju sam tražio po svjetskim destinacijama, no uvijek je bila skrivena iza prekomjerne turističke valoriziranosti. Dvaput sam, zapravo, u životu bio u gradićima kao što je Šibenik, koji su me oborili s nogu i zauvijek mi se ucrtali u pamćenje. Jedino su još gradovi grčkog otočića Santorini, i španjolski gradić visećih kuća Cuenca bili jednako bezobrazno lijepi, štoviše, spektakularni arhitekturom i prirodom, imali su tvrde ali gostoljubive i uslužne stanovnike koji me nisu tretirali kao tuđinca kojeg valja opelješiti i u njima se još uvijek i unatoč turizmu odvijao život.

Svakako, vratio sam se u Varaždin nakon sedam tih spektakularnih dana, bogatiji za štošta što se zbraja u dojmovima i za nekoliko novih prijatelja na Facebooku. Sve su moje predrasude kapitulirale pred tim čudom od arhitekture koje se, kako sam mislio ranije, nalazi na autoputu između Splita i Zadra. A ja sam se predbilježio i za iduće ljeto. Ostali su mi nacionalni parkovi Krka i Kornati, nekoliko seoskih domaćinstava koja bih volio posjetiti, ali i kamene ulice koje sve moram opet proći i novi prijatelji s kojima se moram vidjeti.


Check out what other travellers say about Šibenik on TripAdvisor.